5terg

Montessori pedagogija nudi djetetu pribore koji će probuditi njegovo zanimanje za rad i zadržati djetetovu pozornost. Posebnost je Montessori pribora za rad je što zadovoljava djetetovu potrebu za kretanjem, a pritom dijete upotrebljava ruku u njezinoj cjelovitosti.

Tu je pribor samo sredstvo za rad djeteta, a cilj su djetetovi pokreti i kretanje. Pokretanjem ruke dijete hvata predmete iz okoline i pritom uči o predmetima, primjerice, sastavlja, rastavlja i osjetilno doživljava njihove osobine te potom prihvaćeno i naučeno povezuje sa svakodnevnim životom. Tako razvija svoj odnos prema okolini, stvara vlastita stajališta i razvija vlastiti um.

Maria Montessori ističe da u zadovoljavanju tih potreba djeteta važnu ulogu imaju "pripremljena okolina i pripremljen odgojitelj". To znači da bez tih preduvjeta dijete slabije ili uopće ne može zadovoljiti svoje osnovne potrebe i cjelovito se razvijati.

Razvoj vježbi i poredak pribora za rad samo su dio pripremljene okoline koja mora odgovarati razvojnom stupnju djeteta i njegovu uzrastu i potaknuti njegovo zanimanje za rad.

Prostorija u kojoj dijete boravi mora biti prostrana, svijetla i prozračna. Namještaj (stolovi, stolice, regali, police i sl.) trebaju biti od laganoga i postojanog materijala te odgovarajućih dimenzija prilagođenih dječjem uzrastu, a pribori s kojima dijete radi izrađeni od prirodnih materijala (drvo, kamen, staklo, porculan i sl.) i dostupni svakom djetetu.

Rukujući s priborima dijete upoznaje kakvoću svakoga predmeta, doživljava njegovu krhkost i uči oprezno rukovati s lako lomljivim materijalima (staklo). Tako razvija osjećaj brige o predmetima i okolini.

 

11

"Prvi je korak za Montessori odgojiteljicu njezina je samopriprema. Razlikuju se tri uloge Montessori odgojiteljice.

"Prva joj je uloga briga o okolini, posebno priborima koji uvijek moraju biti njegovani, lijepi i dobro očuvani. Pribor uvijek treba izgledati kao nov i pripremljen za uporabu. Također mora voditi brigu o vlastitom izgledu i odražavati njegovanu čistoću i urednost, a pritom biti primjer spokojstva i dostojanstva. Vanjština je odgojiteljice prvi korak prema razumijevanju i pozornosti djeteta. Mora promatrati svoje kretnje i izvoditi ih sa što je više moguće blagosti i graciozno." (M. Montessori, Das kreative Kind, 1991., str. 250.).

Druga je uloga Montessori odgojiteljice njezin odnos prema djetetu."U početku, dok djetetova koncentracija nije potpuna, odgojiteljica mora biti strastvena i zapaljiva kako bi potaknula žar…" (M. Montessori, Das kreative Kind, 1991.,str. 251.). Uloga je odgojiteljice mnogostruka, pa je stoga veoma važno u djetetu probuditi zanimanje za rad ponudom različitih vježbi i aktivnosti. Tu je velike važnosti način obraćanja djetetu, a pritom mora dobro paziti da kod djeteta ne bi izazvala odbojnost prema radu i sebi osobno. Svako pozivanje djeteta na zajednički ili individualan rad ne smije biti doživljen kao prisila. Ako dijete ometa drugu djecu u radu, odgojiteljica takvo dijete radu znati prekinuti. Potrebno je s njim porazgovarati i ponuditi mu neku novu i drukčiju aktivnost.

Treća je uloga Montessori odgojiteljice u njezinu pristupu i odnosu prema zaposlenom i usredotočenom djetetu. U trenutka kada se dijete počne zanimati za neku aktivnost, kada radi sa zanimanjem i pozornošću, u tome ga se ne smije nikako prekidati. Čak je i kratka pohvala u prolazu, poput "bravo", dovoljna da dijete prekine rad i izgubi zanimanje za duže vrijeme. Kada pak dijete u radu zapne, odgojiteljica treba znati kako djetetu pomoći, a da ono pritom ne izgubi zanimanje za aktivnost i da je samostalno nastavi. Iz takvog je pristupa djetetu uočljivo koliko je uloga Montessori odgojiteljice složena: treba aktivno promatrati i pasivno pomagati djetetu u radu. Takav je pristup ujedno i jedinstveno i prepoznatljivo geslo Montessori modela: "Pomozi mi da to učinim sam".